петак, 12. фебруар 2016.

Uspomene


"Život nije ništa drugo do polagano umiranje, čist trenutak oduševljenja, lepa zabluda poput mozaika koji ljudima odvlači pažnju od konačne smrti. Taj mozaik koji je nama kao život predočen sastavljen je od lepote i gorčine, mržnje i ljubavi, bolova i uteha... i jedno bez drugoga ne mogu."


Ovo su bile poslednje reči koje je Vanja zapisao u svom dnevniku tog jutra, pre nego  što je krenuo u rodno selo, da se oprosti od svog dede, koji je već danima bio na samrtničkoj postelji.

Vanja je bio čudno dete, od malih nogu navikavan na surovost koju "zabluda", kako on naziva život, nosi. Tih i povučen rastao je, i razvio se u čudnog momka. Sada mu je 25 godina  i već deset godina kako je otišao iz svog rodnog mesta. Završavao je studije književnosti, živeo je tiho i povučeno u gradu, što je apsolutno išlo uz njegov karakter.
Umeo je da voli uprkos porazima koji su se nizali. Nije imao devojku, od poslednjeg poljubca prošlo je par meseci, a od seksa... nešto više od par meseci. Čudan mladić, zaista. Bio je krhk i nežan, nekako satkan od bolnih uspomena, njegove zelene oči i dečačko lice otkrivalo je njegovu blagu narav. Voleo je da piše, ali mi ni to baš u poslednje vreme nije išlo od pera, pa je vodio dnevnik.

Tog se jutra Vanja probudio sa mučninom. Nije mu se odlazilo u zavičaj, jer tamo ništa nije imao osim bolnih uspomena i deda Nikole kom je smrt pokucala na vrata. On će uskoro postati poslednja Vanjina bolna uspomena koja će ga otkinuti od mesta detinjstva, Male Petrove varoši- tako se zvalo selo.
Svog oca se nije sećao, sve što zna o njemu čuo je iz priča deda Nikole. On mu je zborio da je njegov otac bio vredan i pošten trgovac, pravičan i jak. Vanja je imao očeve oči i lice.
Avram- tako mu se otac zvao, poginuo je negde na Kosovu kada je Vanja imao 3 godine.
Njegova majka Milica kuburila je tako noseći teret seljačkog domaćinstva na svojim ženskim plećima do Vanjine 15-te godine, od nje je Vanja nasledio taj emotivni teret na srcu... Jedne avgustovske noći našli su je obešenu u štali.


Sve ovo je tog jutra kod Vanje izazvalo mučninu, a čekao ga je put i susret sa osobom koja je bila poslednja nit izmedju njega i svih tih uspomena. Putovao je misleći o svemu, mislio je o zavičaju, kako izgleda danas, o ocu, majci, o devojci koja ga je povredila, a koju je ostavio u gradu, o njenoj kosi, usnama i infantilnim lažima koje su pre par noći izlazile iz njenih očiju. Previše mučenja za jednu dušu.


Čitav put do sela mu je prošao, pa činilo se, kao treptaj oka.
Po izasku iz voza ugledao je stare dućane, nepromenjene, ali mu se činilo da je sve opustelo. Osim par cigana koja su ispijala pivo pred seoskom kafanom, nikog nije bilo. "Kud se denuo ovaj svet ?"- pomislio je. Lakim koracima od stanice, pa preko dvorišta škole koju je nekad pohadjao zaputio se ka svojoj dedovini, ka zavičajnoj kući u kojoj je proveo detinjstvo.

"Sve je isto, ovde kao da je vreme stalo"- promrmljao je sebi u bradu dok je gledao u svoje dvorište i kuću. Pljuvačka mu je zastala u grlu, osećao je da bujica sećanja pritiska njegove grudi. Dok je ulazio u svoje dvorište podsećao se svega, tu je bio bunar sa kog je zahvatao vodu, na mestu gde je njegova baba Olga imala baštu sa cvećem sada nije bilo ničega sem korova. Bila je to najlepši vrt u celoj gornjoj mali. Stara jabuka ispred kuće pred kojom se kao mali igrao posečena je... ipak nije bilo baš sve isto.

Na vratima kuće ga je sačekala Melanija, žena koja se poslednjih meseci brinula o njegovom dedi.

"Vanja zlato, stigao si"- bila je srećna kada ga je ugledala, ali su joj oči bile pune suza, primetio je.

"Jesam Melani, kako je deda ?"- upitao je.

"Ne valja dušo, sinoć je imao napad, buncao je čitave noći, ne može da ustane iz kreveta, a i vid mu je dosta oslabio. Mislim da se približava kraju, morala sam da te pozovem. Udji kod njega, čeka te."

Ulazio je oprezno, na prstima. Soba požutelih zidova imala je mali televizor, vetrinu, sto, šporet i krevet u kom je nepomično ležao sedi starac lepih plavih očiju. Pored kreveta je stajala još uvek neupaljena sveća, a iznad njegove glave gorelo je kandilo i svojim plamičkom obasjavalo ikonu svetog Jovana Krstitelja, porodične slave.

Vanja je došao tik do kreveta, starac je ležao nepomično, u rukama je držao Novi zavet.

"Vanjice dete, ti si ?"- starac je čuo njegovo ubrzano disanje.

"Ja sam deda, ne napreži se, odmaraj."

"Sunce dedino, dodji sedi pored mene."

Vanja je seo na krevet pored Nikolinih nogu, a on je rukama prelazio preko Vanjinog lica.

"Kako si porastao, pravi momak. Ti to plačeš ? Hajde dete moje, nemoj. Ja žalim samo što neću dočekati dan da te oženim, a u dubini duše sam srećan zbog ove odrobijane smrti."

"Kako smrti deda, pa valjda je ovo život ?"- zbunjeno reče Vanja.

"Eh, dete moje, sve životne boli i uspomene su samo uvertira za blaženstvo koje nazivamo smrt. Meni je već 80-ta godina, a tek sam danas shvatio to. Došlo je vreme da mirno i spokojno nestanem. Ja sam izgubio sve, okolnosti su poslale mog sina na raspeće, snaju na vešala, okolnosti su mi porodicu rastočile, ali su mi tebe, dete moje poštedele. Ni začim ne žalim, nakon svega sam zahvalan dragom nam Bogu što me nije mnogo bacao u životne zablude iako sam kao mladić baš iz tog razloga bio kivan na njega. Da sam bio kurvar, rasipnik ili lihvar danas bih za svim tim životnim udicama žalio. Ovako, ne žalim ni začim, imao sam samo jade, a danas ću se i njih otarasiti. Jedini moj nespokoj si ti, zato te i pozvah, dete moje, da te naučim ovu lekciju. Nego, reci mi kako si ti, kako teče tvoja reka života, lep si mladić dedino, lepe li se za tebe ove kaldrmašice ?"

"Ma ne deda, ne pridajem puno značaja tome."

"Skrhan si ti, znam da sve oko tebe teško podnosiš, takav ti je i otac bio, emotivan i iskren, to je nama Petrašinovićima u genima. Ako, ako, pati mladiću, dobro je to. Ispostićeš dušu. Svo delanje na ovom svetu jeste činjenje velikih nepravdi. Što te više gaze i kale, to ćeš biti bliži čoveku. Dobar mač, dugo se kali, pa tako i čovek, zapamti. Ne postoji idealni svet u stvarnom životu, to nisu uspeli ni oni tvoji pisci koje čitaš. Bol je, dete moje, mamurluk za usijane glave koje loču život. Ne smeš da činiš greške koje sam ja činio, bolje ostani dostojanstven. Meni su se dugo rugali što sam oženio prostitutku iz Rusije, a ne znaju slepci da su prostitutke uvek bile najčasnija kasta medju ženama. Njihove su se žene kurvale tajno. Dobro misli Vanja i snažno nosi svoj krst, vremena su teška i ako odlučiš da nekom podariš život da se posvetiš ili da poseješ seme, sutradan razmisli na kakvu ga robiju osudjuješ. Toliko sam bio dužan da ti kažem, shvatićeš ti, pismen si, a sada se odmori i izadji iz sobe, došlo je vreme da odahnem."

Vanja se usprotivio starčevoj naredbi, ali je Nikola insistirao i Vanja je izašao ispred kuće i pripalio cigaru.
Dok je pušio razmišljao je o svemu što mu je deda govorio. Malo toga je razumeo, ali se setio onog što je tog jutra zapisao u dnevniku. Bio je zbunjen i malaksao. Činilo mu se da će na život gledati mnogo drugačije nakon dedine besede.

Bacio je pola cigarete i krenuo je ponovo u sobu gde je starac ležao. Ušao je i seo pored njega, ali starac nije govorio ništa.

Njegove plave oči su izgubile bistrinu, usta su mu bila širom otvorena, a ruke u kojima je još uvek držao Novi Zavet bile su hladne... Kandilo je bilo ugašeno.

Vanja je tiho zajecao, prekrstio se i upalio sveću koja je stajala pored kreveta.

Poslednja nit se prekinula.











недеља, 7. фебруар 2016.

Jadikovka

Vetar, kaputi i potamnele trobojke na zgradama državnih institucija. 

Svi spavaju, niko se ne budi... 
Tmurno je vreme i čudni su ljudi.

Na mom prozoru, vetrom nošene, udaraju kapi kiše.
Ne inspiriše me ništa više.

Noćima već razmišljam o danima koje prespavam kako bih svež dočekao novu noć,
i tako u krug...

šetam, zapisujem fragmente sećanja na snove, jer nemam sagovornika,

 nesanica je ljubomorna, stalno izmišlja novi izgovor, pa je i večeras zaboravila da je probudi.
"Ne treba ti ona, za nju je dan, znaj da bi te prodala za miran san. Jer, čudni su ljudi"- kaže mi.


I tako, sedim sasvim sam, i proklinjem sećanja na taj san,

na čudne ljude,

na hladne kiše,
i njenu kosu koja na mom jastuku još uvek miriše.

Ne inspiriše me ništa više.