петак, 18. јул 2014.

Napred u pakao

Napred, u pakao drugovi,
za malo parcence slave !
Tamo gde su omce za vase vratove,
i giljotine za vase glave.

Napred, u pakao budale !
vasim mesom popunite rupe,
budite prvi medju jednakima,
pisite zakone, donosite odluke,
trijumfujte, likujte, postanite heroji.
Napred, u pakao drugovi !

Djavo se podmuklo ceri ostreci svoj trozubac.

четвртак, 17. јул 2014.

Hipsterka (o sreci)


Nekada je potrebno da nestanes. Jednostavno da te upiju zraci sunca i izvuku iz gomile... gomile srecnih bednika. Kada kazem srecnih, mislim na odavno potrosene bednike, bednike koji ne umeju da misle, one bednike koji nisu spoznali pravu srecu.
Njihovi pogledi se osecaju svuda, uzasno zaudaraju na pohlepu, zavist, zuta lica, bleda lica, deformisana i izoblicena lica pate daveci se u sopstvenoj sreci koju su tako lako skinuli sa svog nosa.
 Uspeo sam da odem daleko, da se odvucem, nestanem, isparim...
Nasao sam utociste izmedju cetiri zida, u svojoj hladnoj mirnoj pecini. Tamo gde utociste nalaze mudri ljudi. Naravno, bez lazne skromnosti nisam sebe smatrao za prosecnog coveka, uvek sam se svrstavao u onu drugu vrstu, vrstu zaboravljenih ljudi. Jebi ga, setao sam sa jednog kraja na drugi kraj te tanke zice... zice zivota.

Okolina je bila divna ! Ostar vazduh, brda iz kojih je sikljala zelena boja i hranila moje zelene oci. Ovde vlada Pan. Velikodusno mi je ponudio svoju palatu u kojoj uzivam dok pisem o sreci kojom vlada moj domacin. Samo je sunce iznad mene, a ispod... gomila zivih leseva. Moje saucesce !
 Slobodno vreme sam dobro koristio, razbacivao sam se njime... imao sam ga na pretek.
Knjige, nocne setnje, razmisljanja... dosta razmisljanja.

Jedne veceri dok je kisa curkala po malo, pozeleh da izadjem ispred svoje pecine i pokusam da dodirnem koju kap, tako cu osveziti svoje lice, a hladan vazduh razbistrice moje misli koje su pocele da klonu i udaljavaju od srece. Misli su mi zapadale u nevolje, a ja to nisam zeleo.
Nisam zeleo da mislim na ovce, izgubio sam svaku nadu da cu u skorije vreme nesto objaviti. Ovce iz jednog magazina  mi se nisu javljale, ni poruka od njih. Slao sam im neke svoje price i pesme, od toga je jedna pesma objavljena, a ja nisam zeleo nikom da ulazim u rectum... mozda bih zaronio u picu urednice, nije bila losa, ali me trenutno zabole za sve njih. Ja sam kod Pana u gostima, ja sam njegov omiljeni pesnik !
Osecao sam se slobodno, srecno... i vreme bese istog raspolozenja.
Mesec je bio blizu, mogao sam da ga dodirnem, cinilo mi se. Obasjavao mi je lice.

Zapalio sam cigaretu, to je bilo protiv pravila koja je propisao domacin, ali je zelja u meni prevagnula. Morao sam da se zasladim, a cigareta je bila jako ukusna. Dim se brzo gubio u ostrini vazduha, vazduh ga je masakrirao.

Priroda je bila nemilosrdna !

U tom trenutku zacuh korake, postajali su jaci, priblizavali su se mojoj pecini. U daljini ugledah bradatog crvenokosog lika i jednu devojku. Kretali su se prema meni.
Covece kakvi hipsteri... pomislih u sebi. Ne bih voleo da imam ovakvu bradu, redovno sam se brijao i odrzavao svoje lice, cak sam i kosu skratio. Nisam zeleo da licim na njih. Hipsteri su najveci paraziti, oni unistavaju prirodu, ruse ideal srece... ti prokletnici.
U trenutku dok su mi dolazili u susret setih se svog ortaka Maria i nasih veceri na terasi njegovog stana i prica o hipsterima. Ako postoji neko ko zaista prezire hipstere, onda je to Mario, mada su se moram priznati i meni smucili, pogotovo njihov kretenski fazon.
" Ta liptardska rulja !"... tako ih je Mario nazivao.
Za nas su oni bili najobicnije pickice koje su svojim iritantnim ponasanjem brukali homoseksualce.

-Zdravo care... obratio mi se bradati lik. Ovde je pusenje strogo zabranjeno, znas to, nemoj da krsis kraljeve propise.

- Bez brige, kralj ce razumeti moje potrebe... odgovorio sam.

- U redu, ali ja cu ga svejedno obavestiti o tvom prekrsaju.

- Kako se zoves, care ?

- Nemanja.

- Lepo ime, a znas li da igras balet ? Licis mi na baletana, samo te brada malo zeza.

- Sta se kog djavola tebe tice moja brada, i zasto me pitas da li znam da igram balet ? bio je besan.

- Da bi mogao da odjebes u piruetama i izgubis se odavde... rekao sam mu.

- Fin si ti mladic, dovodim ti drustvo, kralj smatra da si usamljen, salje ti svoju cerku veceras, ona ce ti praviti drustvo.

 Poslednje sto sam u tom trenutku zeleo je bilo to da izazovem gnev matorog na sebe, ipak me je cenio... poslao mi je svoju cerku.
Ona je bila prelepa, imala je kratku braon kosu, braon oci... nevine decije oci i lice je bilo decije. Bila je to devojka puna duha, nosila je sarenu cvetnu haljinu. Remek delo starih Slovena. Bila je to Panova cerka licno i zvala se Mila !

Priroda je bila tako darezljiva prema meni !

Noc se vec uveliko oslobodila pred nama, zvezde su nam se otvorile, a vazduh je postajao nepodnosljivo hladan. Ponudio sam je da udjemo u pecinu, ugrejemo se i porazgovaramo.
Zapalio sam vatru i ponudio svoju goscu kafom. Obicno mi je nocu radio pravio drustvo. Na radiju je bila neka cudna pesma; "Ovo nije samo san"... takve su reci dopirale iz njega. Pesma nije bila losa, ali sam ga ipak iskljucio i prepustio se melodiji glasa drage Mile. Mila nije pricala, ona je cvrkutalaq i taj cvrkut je prijao mom uhu. Mogao sam je slusati satima.
Nas razgovor je tekao poput planinske reke. Bio je brz i osvezavajuc.
Mila je potencirala na tome da je ona srecna devojka i zaista je delovala tako.

Zeleo sam da saznam kako joj to uspeva. Ja sam od srece pobegao glavom bez obzira u pecinu, sreca mi je postala dosadna. Shvatio sam da je danas sreca isto sto i novac, potrosno sredstvo u prljavim rukama zakrzljalih bednika. Svoju srecu sam nasao daleko od pohlepnih bolesnika, daleko od presusenih emocija, jeftine inteligencije, kulture i svega ostalog sto ide uz ljude. Srecu sam nasao ovde ! Ovde sam je imao u izobilju !

- Sta mislis, moze li covek imati srece u svemu ? - pitao sam je.

- Verovatno.- odgovorila je.

- Gresis, nikada nemamo sve. To je preveliko parce za nasa usta.

- Ma to je zabluda, ja uvek imam sve sto mi treba. - rekla je hvalisavo.

- Ti si srecna zena.

- Znam, hvala.

- Da li zaista postojis ? Sreca je utopija.- pronasao sam razlog da je dodirnem. Nasmejala se.

- Nije, samo su utopisti bili mnogo tuzni ljudi, sanjali su nesto sto im je bilo ispred nosa.

- Sta je to sto nam je ispred nosa.- pitao sam je.

- Pa sreca.

- Kako je uhvatiti, ona nam uvek bezi... ispred nosa  ?

- To je pogresan pristup, smiri se i pusti je da ti pridje, pripitomi je i nikada te nece ostaviti.

- To je tesko. - rekao sam.

- Nimalo.

- Sreca je zenskog roda, ona se ponasa kao zena, a sa zenama nikada nisi siguran.

- Ne daj da te zavedu jezicke konstrukcije. - pogledala me je ispod oka.

- Nisu jezicke konstrukcije te koje zavode. To rade zene.

- Nekako mi se cini da je to trik prirode. Hoce da se razmnozava, pa se malo poigra sa ljudima.

- Priroda ne izvodi trikove.

- Priroda se ludo zabavlja.

- Ona je vecna, zato joj je sreca brzo dosadila, kao i meni.

- Pfff samo je dosadnim ljudima dosadno. - rekla je to kao da se dosadjuje.

Mozda sam zaista postajao dosadan... pomislio sam. Mozda je trebalo da pustim bradu, postanem hipster ili nadri mislilac. Ne hvala, radije cu ostati dosadnjakovic. Ne zelim da budem u gomili, gomila gusi moj krik. Krik usamljenika.

Nastavili smo razgovor...

- Samo se mudri ljudi kao ja povlace u pecinu, i prirodu uzimaju za zenu. To im je nagrada. Ti si moja nagrada Mila.- rekao sam.

- Platon isteruje ljude iz pecine, a ti se zavlacis u nju.

- Veruj mi, i Platon bi se danas rado vratio pecini.
Pecina o kojoj sam joj govorio nije imala okove, nije bila ogranicena prostorom, ona je prosto bila utociste, utociste ispod same srece. Moje jedino utociste.

- Osim toga i Zaratusra je ziveo u pecini... nastavio sam.

- Vaistinu.

- A da li se ta spoznaja mora nuzno desiti u pecini.- pitala me je... Bila je zaista radoznala.

- Pecina je posledica te spoznaje.

- Onda bi ti trebalo da si srecan, a ne delujes mi tako.

- Napustio sam je, sreca brzo dosadi.

- Auuu, moje saucesce.

- Imas lepe oci Mila, nevine. Zao mi je sto jos uvek nisu progledale, a kada se to desi zasijace poput zvezda.

- Pogledaj ! Sunce se budi. Losa okolnost je ta sto sada moram napustiti ovaj zanimljivi razgovor. Krenula je napolje. Potrcao sam za njom.

- Stani Mila ! Koliko imas godina ?

- 22- rekla je.

- Stidim se.

- Nemoj.

- Mladji sam od tebe dve godine.

- I to je razlog za stid ?

- Stid me je zato sto sam mudriji od tebe, cerke velikog Pana.

- Ha, to je samo privid.

- Zar nismo zakljucili da su tvoja opazanja privid, nisi me ubedila u suprotno.

- Zar sam pokusala ?

- Jesi.

- Sada moram da idem, tata ce me sigurno traziti, a ti ne zelis da ponovo posalje Nemanju ovde.

- Ne, ne volim bradate ljude, a vec hipstere...

- Dan me zove... zbogom.

- Zbogom Mila... Mogu li da ti pisem ? Hocu li te ponovo videti ?

- Naravno, mudri decace.

Mila je nestajala iz mog oka, gubila se medju zelenilom. Vratio sam se unutra, ukljucio radio... svirao je "Stairway to Heaven". Odlicna stvar.
Izasao sam ponovo ispred, zapalio cigaretu i osetio osmeh na svom licu. Priroda mi se ohrabrujuce osmehnula. Osetio sam je, udisao sam je, gledao sam je.

Samo je sunce bilo iznad mene, a ja sam stajao uzivajuci u melodiji sa radija, posmatrajuci osmeh prirode i cekajuci ponovni susret sa srecom.

Ipak mi je sreca bila tu... ispred nosa.














петак, 4. јул 2014.

Jutro

Zvona na Sabornoj crkvi oznacise pocetak.
Ulice su pune ljudi stisnutih pesnica,
iskrivljenih lica,
i zgrcenih dusa.
Jutro... kao i svako drugo.

Gradski autobusi, automobili i semafori,
kreiraju zaplet tragedije.
Jutarnja tragedija u teatru... u jednom gradu.
Zavesa dima, smoga i magle podigla se iznad pozornice,
i na scenu stupise jadni glumci svojih i tudjih zivota.
Jutro... kao i svako drugo.

Sa terase posmatram predstavu,
lepe devojke u sarenim haljinama plesu na ulici,
pracene muzikom gustog saobracaja i tutnjavom sirena... odsvira se i poneka psovka.

Jutro... kao i svako drugo, ukraseno melanholicnim mirisom vazduha.